HR | ENG
  • POČETNA
    •
  • GALERIJA
    •
  • BIOGRAFIJA
    •
  • PRIMARNA POZICIJA

    • Uočivši zapanjujuću sličnost između klasičnoga slikara plenerista (čiji suvremeni potomak u prirodu ne ide sa štafelajem, nego s visokorezolucijskim fotoaparatom, kako bi motiv ipak dočarao u toplini atelijera i time izbjegao Cezannéovu sudbinu smrti od pneumonije) i snajperista, Patricija Purgar u svom novom ciklusu radova (kojemu je ova izložba početak) spaja te dvije djelatnosti. Naime, kao i snajperist, slikar u prirodi traži svoju metu, prizor koji će zadržati na platnu. Svijet oko sebe obadvojica doživljavaju monofokalno, to jest jednim okom: snajperist ga gleda kroz leću ciljnika, a slikar ga prevodi u dvodimenzionalni prikaz. Pejzaž je zbog toga vrlo zahvalan žanr za proučavanje vizualnih mogućnosti slikarstva, jer pretvaranje prirodnih formacija, vegetacije i vanjskog osvjetljenja u elemente forme dovodi (u krajnjoj konsekvenci) jezik slikarske umjetnosti do pročišćenja oblika na platnu, to jest do apstrahiranja stvarnosti. Nemogućnost potpuno vjernog prenošenja vidnog polja na dvodimenzionalnu podlogu bila je početna točka već spomenutog slikara iz Aixa (najpoznatije žrtve plenerizma) iz koje je započeo s razlaganjem stvarnosti u geometrijske oblike, odnosno segmente boje.

    Patricija Purgar u nekoliko radova izloženih ovdje problematizira narav pejzažnog slikarstva, naizgled statičnog, banalno ambijentalnog i neaktualnog za dinamiku današnjeg svijeta, ali u stvari izrazito potentnog, zanimljivog i sposobnog da izrazi niz spoznajnih i formalnih mogućnosti koje u sebi krije sama slikarska umjetnost. Iz snajperske terminologije autorica uzima naslov slike Prestanak aktivnosti gađanog cilja, sklop riječi koji označava pasivnost mete, njezinu neprimjetnost i kamuflažu s okolinom. Ovdje je taj gađani cilj komadić prirode koji se podastro umjetnikovu pogledu. Kao i snajperist, slikar u njemu traži nešto: odnose boja, priču ili smisao (poput protagonista Antonionievog Blowupa, ili Hitchcockovog Prozora u dvorište). Krajolik koji slika s naznačenom kružnicom ciljnika i u različitim odnosima s njome, za Patriciju predstavlja metaforu cijele slikarske umjetnosti, to jest umjetnosti pogleda. Njezina je tehnika izrazito vješta, te ona s lakoćom mijenja odnose viđenih područja na slikama, poigravajući se s oku prirođenim osobinama fokusa, perifernog vida ili vida dominantnog oka.

    Identičan prizor umjetnica slika i u noći, što rezultira gotovo posve crnom slikom, te potom gledan kroz ciljnik uz night vision, tehnički dodatak koji u uvjetima mraka usmjerava svjetlo stvarajući zelenkastu, gotovo apstraktnu mrlju. Možemo reći da kružni okular leće na toj slici zatvara i jedan povijesni krug: kao što je da Vinci savjetovao slikarima da u mrljama pronalaze realne forme, a Cezanné pokušavao svijet rastaviti na njegove vizualne gradivne elemente, ova umjetnica kombinirajući alate i spoznaje industrije oružja i slikarstva realni prizor maksimalno apstrahira, zadržavajući referentne točke. Poliptih Traganje za točkom nedogleda, ponovno uz pomoć noćne vizije pokazuje komadiće istog prizora, razasute na osam medijapanskih podloga. I tu pogled traži motiv, vješto kao lovac divlju i opasnu zvijer, koja se i noću snalazi u svom staništu. Renesansno postavljanje perspektive kao temelja zapadnog slikarstva ostalo je interesantnim područjem istraživanja do danas, jer je način na koji vidimo neraskidivo vezan s načinom na koji spoznajemo svijet, a način na koji viđeno prenosimo na dvodimenzionalnu podlogu govori jako puno o tome kako svoju spoznaju svijeta artikuliramo u misaoni (ili filozofski) sistem.

    Patricijina dosadašnja proučavanja pejzaža i slikarskog realizma najbolje su demonstrirana u većem radu koji se sastoji od dva platna s identičnim, ali blago pomaknutim prizorom (istim koji se ponavlja cijelom ovom izložbom). Svako platno sugerira viziju jednoga oka, te njihovo zajedničko postavljanje aludira na bifokalnost našeg pogleda, kao i na optičke eksperimente koji na sličan način pokušavaju stvoriti iluziju trodimenzionalnosti. No, cilj ovoga rada nije postizanje takva dojma, nego osvještavanje pogleda, senzornog preduvjeta likovne umjetnosti. Sredina slike ponovno prikazuje krug, u kojemu se lijevi i desni prizor spajaju gubeći čvrstoću obrisa i pretvarajući se u mrlje boje, osnovne elemente gradnje slike, što opet ukazuje na nemogućnost razdvajanja realističnog prikaza od apstrahiranja kao metode njegova predočavanja. Radovi Patricije Purgar svjedoče kako jedan tako neutralan i naizgled beznačajan žanr kao što je pejzaž, jedan običan naslikani odsječak prirode koja nas okružuje, zapravo ukazuje na dubinsku nerazdvojnost slikarstva i ljudske spoznaje.

    Feđa Gavrilović

    Postav izložbe u galeriji Idealni grad u Zagrebu
    „Dominantno oko“, 30 cm x 30 cm, akrilik na drvu (medijapanu), 2017.
    „Prestanak aktivnosti gađanog cilja“, (triptih) 3x 30 cm x 30 cm (30 cm x 102 cm), akrilik na drvu (medijapanu), 2015.
    „Traganje za točkom nedogleda“, (poliptih), cca 120 cm x 185 cm, akrilik na drvu (medijapanu), 2017.


    „Blow up“, (diptih), 60 cm x 60 cm i 30 cm x 30 cm, akrilik na drvu (medijapanu), 2016.
    Bez naziva, 100 cm x 200 cm, akrilik na drvu (medijapanu), 2017.
  • SKRIVENI FORMAT

    • Radovi, (fragmenti), koji čine ovu seriju secirani su djelovi jednog pejzažnog prizora koji sam fotografirala u memorijalnom parku Dotrščina u zagrebačkom naselju Dubrava. Ta fotografija poslužila mi je kao predložak i tijelo slike koje sam odlučila interpretirati razbijanjem njegove cjeline.

    Nakon rezigniranog pogleda u jednome smjeru zabilježenog fotoaparatom pažnju sam usmjerila na unutarnju građu sada plošnog prizora, (fotografije), i potražila koje se karakteristike i vrijednosti kriju unutar svakog, nasumce odabranog, individualnog “atoma“,(isječka), te slikovne materije. 56 fragmenata, koliko ih je mojim nasumničnim rezanjem cjeline naposljetku ispalo, svojevrsni su slikarski kodovi, slikarske “riječi“ ili “rečenice“, koje odvojene ili spojene nekim novim redoslijedom iznova, ali sada sa drugačijim ishodom, stvaraju novu cjelinu.

    Naziv ove serije naposljetku se odnosi i na samu fotografiju prizora iz parka koju sam fragmentirala i na taj način sakrila njezinu početnu cjelovitost, i “pravi“ format.

    Fragmenti, 56x 22 cm x 22 cm, akrilik na drvu, 2016.
    Dio postava u galeriji Zuccato u Poreču
    Bez naziva, (uvećani fragment), 125 cm x 180 cm, akrilik na platnu, 2016.
    Dio postava u galeriji Laval Nugent u Zagrebu
    "Park Dotrščina I, II, III", 3x 15 cm x 15 cm, akrilik na drvu, 2016.
    Postav izložbe u galeriji Fonticus u Grožnjanu
    „Park Dotrščina IV“, (diptih), 45 cm x 50 cm i 10 cm x 15 cm, akrilik na drvu (medijapanu), 2019.
    Bez naziva, (uvećani fragment II), 65 cm x 81 cm, akrilik na platnu, 2018.
  • SLIKE BEZ NAZIVA

    • Serija slika bez naziva nadahnuta je nedovršenom zgradom u zagrebačkom naselju Špansko. Moj prvi susret sa samotnom zgradom dogodio se sasvim slučajno u jednoj od uobičajenih šetnji po gradu. Bilo je to prije šest godina (oko 2011.) , u vrijeme kada sam tek počela graditi određeni interes prema zapuštenim i oronulim pejzažima i praznim arhitekturama često prisutnim na većim ili manjim parcelama obustavljenih, propalih gradilišta ili tvorničkih posjeda. Ukratko, spomenuta zgrada bila je propali projekt francuskih investitora tj. trgovačkog diva Leclerc koji je na tom mjestu namjeravao izgraditi trgovački centar. Iako neizbježno u pozadini ovog motiva, društveni kontekst zgrade tj. uzroci njenog nastajanja i postojanja ipak su ostali u pozadini moje krajnje likovne izvedbe i pristupa temi. Meni je taj napušteni objekt poslužio kao početna točka za nove ideje, prazna ljuska otvorena različitim mogućnostima interpretacije, ljuska iz koje sam odlučila istaknuti ono što je mene kod nje najviše privuklo.

    Sintagma Bez naziva često se rabi u radovima suvremene umjetnosti, no ovdje ona se konkretnije nadovezuje na slike pritom dodatno potvrđujući nedovršenost i prazninu interijera i eksterijera. Dakle slike iz ove serije lišene su naziva kako bi prikazi objekta ostali oslobođeni suvišne sadržajnosti, ali i kako bi bili u skladu sa samom tematikom prazne, neiskorištene i napuštene zgrade koja nikada nije zadobila neku konkretniju funkciju. Unutar slika sam se možda najviše željela posvetiti atmosferi koja proizlazi iz praznine putem suptilnijeg geometrijskog temelja građevne konstrukcije koja se gubi u igri svjetlosti i pretvara taj tihi prostor u svojevrsni objekt duh ili jednostavni kostur, omeđenu ljusku napuštene građevine.


    (Poliptih), bez naziva, 12 x 40 cm x 50 cm (140 cm x 215 cm) akrilik na platnu 2013.
    triptih, bez naziva, 3x 40 cm x 50 cm (40 cm x 160 cm) akrilik na platnu, 2013.
    diptih, bez naziva
    2x 40 x 50 cm, (85 x 50 cm)
    akrilik na platnu, 2013.
    diptih, bez naziva
    2x 40 x 50 cm, (85 x 50 cm)
    akrilik na platnu, 2013.
    postav u galeriji Zuccato, Poreč 2016.
  • SETTING


    • Slika Setting neka je vrsta (pro)nađenog settinga. U hrvatskom jeziku ne postoji toliko precizna riječ kao što je engleska riječ setting no kada bi je krenuli prevađati dobili bi nagovještaj teme ove slike. Radi se dakle o svojevrsnom prikazu nekog postava, o naslikanim okolnostima nekog nepoznatog događaja. Preokretanjem tonskih vrijednosti prizora s pozitiva u negativ nastojala sam postići opskurniju atmosferu, ali isto tako nagovjestiti nešto što se nalazi iza uobičajene vidljive scene u prirodi na koju možemo naići. Zanima me upravo ono što u tom pejzažu nije prikazano, setting bez događaja (parergon bez ergona, ili obje stvari istovremeno) sve ono što je moglo biti sugerirano ili evocirano, prizvano u promatračevu svijest putem korištenja sredstava negativa i specifičnog kadriranja ove kompozicije.

    Setting
    125 cm x 180 cm
    akrilik na platnu, 2014.
  • ZONA



    • Napuštena mjesta i objekte starih industrijskih zona na koje sam nailazila u vlastitom naselju neprestano su me vraćala na razmišljanja o Zoni iz filma „Stalker“ Andreja Tarkovskog. Tada sam odlučila stvoriti neku svoju inačicu Zone. U filmu, Zona je posebno mjesto u prirodi, otuđeno i bez ljudske prisutnosti, puno neobjašnjivih i neuobičajenih pojava za koje se pretpostavlja da im je uzrok nešto vanzemaljsko i nepoznato. Svačija prisutnost unutar Zone čini promjene u njenom okolišu koje ponekad mogu biti pogubne za samog posjetioca zbog čega je ona zatvorena i čuvana od strane vlasti. Konkretnija mjesta koja su mene podsjećala na takvu Zonu su spomenuti zapušteni industrijski prostori na gradskim marginama u kojima sraz suhe vegetacije i tehnologije u raspadanju gradi karakterističnu, začudnu i pomalo postapokaliptičnu atmsferu.

    Svaki od tri triptiha Zona I, Zona II i Zona III sastavljen je od tri slike kvadratnog formata od kojih svaka prikazuje jedan pejzažni segment. Prva i zadnja slika u svakom triptihu pejzažni su prikazi preuzeti iz stvarnih lokacija u Zagrebu dok je središnja slika segment zaustavljenog prizora iz filma. Ti zaustavljeni filmski prizori za razliku od prve i zadnje slike triptiha, osim prikaza pejzaža sadrže i nenametljiv obris filmskog lika koji je u odnosu na pejzaž manji i podređeniji te se kao takav na neki način s njim stapa. Odabrani filmovi iz kojih sam zaustavljanjem filmskog toka izvukla te središnje pejzažne predloške su: „Stalker“ Andreja Tarkovskog, (slika Zona I), te „Pisma mrtvog čovjeka“, (slika Zona III) i „Posjetitelj muzeja“, (slika Zona II), Konstantina Lopushanskog. Ove filmove između ostalog veže upravo takva slična vizualna građa sa oronulim pejzažnim elementima.

    Spojene zajedno u triptih, ove tri slike svojevrsna su montaža kojom sam željela stvoriti jedan segmentirani pejzaž. Pejzaž od tri različita djela među kojima se s razlogom onaj središnji dio, (slika), jasnije izdvaja jer ukazuje na svoje podrijetlo iz filma. Ta središnja slika sa likom upućuje i na većinom neizbježno postojanje onog narativnog u filmu, dok prva i zadnja slika ne posjeduju likove jer su oslobođenije pripovjednog karaktera. One su slike gradskih lokacija koje su zaista u potpunosti prazne i napuštene. Propale industrijske ili nekad stambene parcele. Mjesta koja istovremeno govore o svemu i ničemu.

    Dakle, osim konkretnijih vizualnih poveznica sa „Zonom“ iz filma „Stalker“ Andreja Tarkovskog „Zone“ su i kod mene oznake za drugo mjesto, tj. ono drugo mjesto koje je označeno, odvojeno i van dosega. One su mjesta koja su u obliku stvarnih građevinskih i industrijskih parcela, doslovno svojim ogradama i upozorenjima ionako u većini nedostupna i zabranjena pojedincu. I kao takve ja ih upijam s distanciranim pogledom kao i filmsko platno u koje sam osim viđenog spremna projicirati i ono neviđeno u obliku različitih asocijacija i odvajanja svega što želim prisvojiti kao osobnu džepnu stvarnost.

    Zone su naposljetku i te džepne stvarnosti u obliku fotografija i naslikanih slika kao svojevrsnih opredmećenih pogleda na motiv koji se nalazio izvan mene. Najprije kao film a zatim ograđeni, propali gradski pejzaž.

    Poput manjeg diptiha Ograda i Diptih Pejzaž (Nostalghia) rad je koji ne sadrži prizor iz filma već dva postojeća pejzaža od kojih jedan prikazuje oronuli zagrebački pejzaž napuštenog gradilišta, a drugi segment jedne livade na selu (Hrvatsko Zagorje). Diptih povezuje dvije različite vrste pejzaža koja su me okruživala još od najranijih dana. Pri tom, ni jednom od njih ne želim dati prvenstvo, već ih montažno spojiti u cjelinu koja se vizualno i ne mora u potpunosti preklapati, već pružiti neku vrstu mirnog dijaloga.

    Riječ Nostalghia u nazivu također je, poput Zone, (iz filma „Stalker“), referenca na istoimeni film A. Tarkovskog „Nostalghia“. U njemu protagonista, koji je daleko od svoje zemlje, nostalgija navodi na sječanja o pejzažu vlastitog doma. Na kraju filma Tarkovski to maestralno uprizoruje spajanjem dvaju pejzaža. Unutar oronulih zidova ruševne stare talijanske građevine (crkve) postavlja umanjeni pejzaž sa livadom i kućom protagonista te njega i njegova psa kako zajedno sjede na travi.

    Zona I
    3x 90 cm x 90 cm (90 cm x 280 cm)
    akrilik na platnu, 2013.
    Zona II
    3x 90 cm x 90 cm (90 cm x 280 cm)
    akrilik na platnu, 2013.
    Zona III
    3x 90 cm x 90 cm (90 cm x 280 cm)
    akrilik na platnu, 2013.
    Nostalghia
    2x 180 cm x 180 cm (180 cm x 370 cm)
    akrilik na platnu, 2014.
    Ograda
    2x 90 cm x 90 cm (90 cm x 185 cm)
    akrilik na platnu, 2013.
    postav u galeriji SC, Zagreb 2014.
  • ČISTAČI

    • U svojoj knjizi „Sculpting in time“ Tarkovski piše: „Važnost umjetnosti ne leži u dokazivanju, objašnjavanju i odgovaranju na pitanja čak i kada ubacuje upozorenja poput: Oprez! Radijacija! Opasnost! Njezin utjecaj ima veze sa moralnim i etičkim uzdizanjem. I oni koji ostanu indiferentni i podbace u vjerovanju u to, riskiraju sa oboljenjem od radijacije.“

    Propali grad sa hrđavim industrijskim građevinama te začudni pejzaž Zone sa svojim napuštenim olupinama tenkova, ruševnim objektima i kemijski zagađenom rijekom pruža nam potresan, uznemirujući i nezdravi primjer okoliša za čovjekovo stanovanje. Snimivši ovaj film sedam godina ranije, Tarkovski kao da je predvidio černobilsku katastrofu 1986. i potvrdio Puškinove citate o umjetniku, (pjesniku), kao proroku koje navodi u svojoj knjizi. Nevjerojatna je srodnost slika napuštenog ukrajinskog gradića Pripyata u kojem je eksplodirao reaktor na nuklearnoj elektrani i filmskih prizora iz „Stalkera“.

    Tema čistača inspirirana je dakle elementima spomenutog filma „Stalker“ Andreja Tarkovskog koji svojom vizualnom građom nerijetko evocira slike one stvarne ekološke katastrofe u Černobilu. Sa tim asocijacijama na umu proizvela sam nekoliko slika sa motivom čovjeka u zaštitnoj odori, poput radnika i znanstvenika u nekoj od nuklearnih elektrana koji su ujedno i jedini koji prilikom sličnih katastrofa ugrožavaju vlastiti život u sanaciji i dekontaminaciji zagađenog područja. „Čistač“ je anonimac, metaslika čovjekovog uplita i utjecaja na svijet oko sebe sa posljedicama koje se odražavaju i na njemu samome.

    Čistači
    3x 190 cm x 114, 5 cm
    akrilik na platnu, 2012.

kontakt:

ppurgar6@gmail.com

voxfeminae.com

Patricija Purgar © 2017.